Pratite nas na facebook-u

android aplikacija
trazim posao
Preporučujemo

Sajt za nastavnike biologije Biologija za osnovce Božanstvena biologija
Violetina biologija
Riznica znanja
Volim biologiju
Ekoblogomanija

graficki dizajn

 

 

Čula

 

Da bi preživele životinje moraju da nađu hranu i sklonište, te da se odbrane od predatora. Da bi postigle sve ovo one su opremljene nizom čula za nadgledanje okoline. Različite vrste imaju čula prilagođena za noćni i dnevni život. Krtica, koja njuška po mračnim tunelima, živi u svetu mirisa i dodira. Većina životinja uglavnom dobija informacije koje registruje preko nekoliko čula istovremeno.



Čula životinja predstavljaju sistem za upozoravanje. Ona upozoraaju životinju na promene u okruženju - promene koje mogu da ukazuju na prilike za ishranu ili parenje, ili na potrebu da pobegnu od neposredne opasnosti. Sposobnost brzog i odgovarajućeg reagovanja moguća je zbog toga što su čula povezana s mozgom mrežom nerava koji šalju poruke u obliku električnih impulsa. Kada mozak dobije informaciju od čula on koordinira svoj odgovor.

      U mnogim slučajevima, obično kao odgovor na nešto što dodiruje telo, signal sa senzora ne stigne do mozga pre nego što se radnja preduzme. Umesto toga on dovodi do refleksnog odgovora koji je ugraden u nervni sistem. Na primer kada dodirnete veoma vruć predmet, vaša ruka automatski uzmiče, o tome ne morate da razmišljate.

      Dok sova nečujno lebdi na mesečini, njene uši reaguju i na najmanje šuškanje u travi, a oči - na skoro neprimetni pokret. Miš njuška kroz vlati trave i pronalazi put do hrane pomoću svojih drhtavih brkova , uvek osluškujući da li ce čuti zamah krila.

      Da bi opstali i sova, i miš oslanjaju se na svoja čula. Ako ih čula iznevere, vrsta se neće produžiti. Generacije potiču od ovih koji prežive, jer su im čula izuzetno izoštrena. Njihovi mladunci nasleduju tu prednost. Tako čula i napadača, i plena postaju istančanija u borbi za opstanak i sve se više razvijaju.

      Za nas je vid najvažnije čulo, ali neke životinje se savršeno snalaze bez njega u mračnom svetu, gde vladaju čula mirisa i dodira, mada i ova stvorenja reaguju na neki način na svetlost. Glista nema oči, ali njeno telo svom površinom reaguje na svetlost dana, kada kopamo baštu, oseća je i brzo se krije u mrak zemlje, gde je ne mogu napasti gladne ptice.

      Kod većine životinja osetljivost na svetlost je koncentrisana u grupama receptivnih ćelija ili očima. Neke od najprostijuh su kod larvi insekata - gusenice imaju sićušna "okca" koja detektuju svetlost, a samim tim i senku potencijalnog neprijatelja i ništa više. Svako okce sastoji se od grupe ćelija, osetljivih na svetlost - mrežnjače, izdignute iza malog nepokretnog sočiva koje ih štite i fokusira svetlost.

      Sve životinje moraju da budu osetljive na okolinu da bi opstale. Čak i najjednostavnije životije, kao što su meduze , reaguju na promene u okruženju .Jednostavne životinje, međutim, imaju ograničenu sposobnost kretanja i zaštite, pa zato imaju i ograničena čula. Veće životinje, kao što su kičmenjaci, imaju mnogo složeniji niz čulnih organa. Većina kičmenjaka ima čulo sluha, vida, mirisa, ukusa i dodira.

Čulo vida




Kod odraslih insekata mnoge proste jedinice grupisane su u složeno oko. u oku pčele postoji oko 5000 takvih jedinica, od kojih svaka skuplja svetlost iz malog vidnog polja i konvertuje ga u grubu sliku, kombinovanu sa proizvodima drugih jedinica, dajući tako fragmente veće slike. Složene oči mogu da budu veoma efikasne zbog ogromnog vidnog polja i odlične osetljivosti na boju. Što se toga tiče, mnogo su bolje oči sa jednom komorom koje su zastupljene kod kičmenjaka kao i kod nekih visoko razvijenih mekušaca kao što su sipe i lignje. Kod kopnenih životinja slika se rešava pomoću rožnjace - zakrivljenog "prozora" koji čini prednji deo oka sa fleksibilnim sočivom koje može da menja svoju zakrivljenost. Ovim se menja fokus i projektuje se na mrežnjači slika koja se prelama slično fokusiranju kamere. Rezultat je potencijalno odlična oštrina koja omugućuje pticama, kao soko, da ugledaju plen i ubiju ga sa preciznošću metka. Kod većine grabljivica efikasnost vida je pojačana binokularnim vidom. Oči kičmenjaka su uglavnom osmišljene tako da otkrivaju pokret. Međutim oči kičmenjaka su bolje kod formiranja jasnih slika, često u boji. Oči kičmenjaka su kuglice od prozirnog želatina koje imaju untrašnji omotač ćelija osetljivih na svetlost. Ovaj omotač, koji se naziva mrežnjača, sastoji se od jedne ili dve vrste ćelija. Štapićaste ćelije - nazvane tako po svom obliku - veoma su osetljive na sve vrste svetlosti, ali mogu da formiraju samo crno - bele slike. Životinje koje su aktivne noću obično imaju samo štapićaste ćelije u očima.

      Slike u boji važne su samo za retke životinje, kao što su majmuni, kojima je, na primer, potrebno da vide najsvetlije i zato najzrelije plodove. Slike u boji stvaraju se pomoću kupastih ćelija - tako nazvanih zbog svog oblika u mrežnjači. Postoje tri vrste kupe, od kojih je svaka osetljiva na odeređenu talasnu dužinu svetlosti. Niske talasne dužine pojaljuju se kao crvene, visoke talasne dužine kao plave, sa zelenim bojama koje se otkrivaju između. Neke životinje, poput pasa, imaju ograničeniji vid za boje od nas, dok je kod drugih ta sposobnost veća. Mnogi insekti, npr., pčele i leptiri, reaguju na kraće talasne dužine ultraljubičaste svetlosti koje reflektuju cvetovi. Neke zmije - boa, piton, zvecarka - vide duže talasne dužine infracrvene svetlosti koju zrače toplokrvne životinje i primaju ih pomoću receptorskih organa smeštenih u posebne šupljine. Koristeći ovu mogucnost zvečarka locira plen i kreće u napad i sve to u totalnom mraku.

      Svetlost se fokusira na mrežnjaču pomoću sočiva radi stvaranja jasne slike. Mišići menjaju oblik sočiva tako da ono može da usmeri svetlost koja dolzi iz različitih udaljenosti. Dok beskičmenjaci mogu da imaju nekoliko očiju, svi kičmenjaci imaju samo dva oka, koja se uvek nalaze na glavi. Životinje kao što su zečevi, koje stalno moraju da budu oprezne zbog opasnosti, imaju oči na bočnoj strani glave da bi vidokrug bio velik. I dok vide gotovo u svim pravcima, zečevi imaju problem sa procenom udaljenosti i brzine. Životinje sa očima usmerenim napred bolje su u ovome zato što se vidokrug očiju preklapa. Ovaj dvogledni vid pomaže životinjama lovcima i drugima, kao što su primati koji žive na drveću, da preciznije procene udaljenost.

lori
Ovaj spori lori je noćna životinja tj. aktivan je noću. Ima veoma krupne oči koje prikupljaju što je moguće više svetlosti tako da može da vidi i po najmrklijoj noći.



sova
Dobar vid na oba oka omogućuje sovi da precizno oceni razdaljinu kada napada.




pčela
Oči pčele sastoje se od 5000 okaca koji sakupljaju malu količinu svetlosti.



foka
Kao i drugi lovci,foka ima oci smeštene na prednjem delu glave.Oci koje gledaju napred korisne su za procenu daljine, cime je olakšano lovljenje plena.




zaba u vodi
Žabe imaju velike oči smeštene na gornjem delu glave tako da ove životinje mogu da leže potpuno u vodi, pri čemu samo oči štrče napolje.




maca
Mačke u mraku vide 50% bolje od ljudi, zahvaljujući velikoj gustini receptora što ćelije mrežnjače čini posebno osetljivim na svetlo, dok im je dnevni vid lošiji od noćnog.

sivi soko
Kada leti na visini od par stotina metara i malog sisara vidi na tlu.




golub dupljaš
Širok raspon očiju kod šumskog goluba pomaže mu da se sačuva od ptica grabljivica sa većih visina.




Oči takođe mogu da otkriju zračenje u malom pojasu talasnih dužina, a neke životinje otkrivaju zračenje koje nije vidljivo našim očima. Leteći insekti i ptice mogu da koriste ultravioletnu svetlost, koja proširuje raspon vidljivih boja. S druge strane spektra mnoge zmije mogu da otkriju zračenje sa nižim talasnim dužinama. One osećaju infracrveno zračenje ili toplinu preko rupica na licu što im omogućuje da prate toplokrvni plen i po najdubljem mraku.


Čulo dodira




      Čulo vida podrazumeva prijem svetlosnih zraka, dok su čula dodira i sluha mehanička i koriste senzorske ćelije. Kod nekih životinja dodir je primarno čulo. Morž, koji kopa po zamućenoj vodi, tražeći školjke, oslanja se na osetljivost kože njuške i svojih 450 dlačica u "brkovima". Brkovi su mu povezani sa mrežom nervnih vlakana koji prenose mozgu skoro "vizuelnu" sliku morskog dna. Sisari sa bujnim brkovima na licu koje imaju mnogi sisari, od mačaka do dugonga, veoma su osetljivi receptori dodira. Mogu da budu toliko osetljivi da će reagovati čak i na vazdušna strujanja. Dlake kod mnogih životinja igraju sličnu ulogu. Insekti osećaju dodir preko osetljivih dlačica klješta na pipcima. Kod primata vrhovi prstiju su dodirna oblast. Kod puževa receptori dodira se nalaze na vrhovima pokretljivih pipaka. Barske ptice imaju mnoštvo receptora na vrhu svog isturenog kljuna.

afrički slon
Africki slon, najveći sisar na zemlji, ima na surli dve izrasline nalik na prste, koje su posebno osetljive na dodir.
foka
Foka se oslanja na čulo dodira kada traži hranu, koristeći svoje brkove koji su povezani sa mrežom nervnih vlakana.



Bočni sistem




      Riba ima specijalizovan spektar receptora dodira na perajima, takozvani bočni sistem osetljivosti. On se satoji od duge cevčice ili kanala koji se protežu od glave do repa ispod kože sa obe strane, sa otvorima u pravilnim razmacima i niza receptora dodira unutar tog kanala. Dok riba pliva kroz vodu, promene u spoljnom pritisku prodiru kroz otvore na bočnim stranama i prenose se hidrauličnim putem duž kanala, stimulišući nervne završetke. Na taj način riba ima percepciju neposrednog okruženja.

Čulo sluha




Mozak životinje tumači talase pritiska koji putuju kroz vazduh i koje uši otkrivaju kao zvuk. Mnoge životinje ne čuju ove talase ušima nego ih otkrivaju na druge načine. Na primer, iako zmije čuju, one su mnogo osetljive na treperenja koja putuju kroz telo preko donje čeljusti.

      Sluh je na više načina osetljiv produžetak čula dodira. Uši vodozemaca, guštera i sisara imaju ušni bubnjić koji je osetljiv na neznatne promene pritiska. Ušni bubnjić je tanka kožna membrana koja zatreperi kada u nju udare vazdušni talasi. Sićušna kost (ili u slučaju sisara, tri kosti) koje su prikačene na bubnjic prenose vibracije na školjkastu strukturu koja se naziva kohlea. Ona je ispunjena tečnošcu koja prima vibracije. Kako se tečnost pokreće unutar kohlee, sitne dlakaste strukture koje je obrubljuju ljuljaju se tamo - amo. Nervi stimulisani ovim talasastim kretanjem šalju informacije mozgu, koji ih tamo tumači kao zvuk.

      Dakle, zvučni talasi su, ustvari, varijacije pritiska bilo vazduha ili vode. Zujanje ženke komarca, npr.,predstavlja 500 promena u pritisku (ciklusa) u sekundi koje insekt proizvodi udarima krila - frekvencija je 500 ciklusa u sekundi. Kao i kod vida ,različiti tipovi životinja imaju različite oblasti osetljivosti. Kit čuje mnogo niže zvuke koji se kreću i stotinama kilometara kroz okean, dok slepi miš prepoznaje zvuke sa frekvencijom i do 100 000 ciklusa u sekundi. Gornja granica frekvencije kod ljudi je oko 20 000 ciklusa u sekundi.

      Uho sisara se deli na tri dela. Kohlea čini unutrašnje uho, a srednje uho se sastoji od kostiju između kohlee i bubnjića. Spoljašnje uho je cev koja spaja spoljašnji svet i ušnu školjku - mesnatu strukturu na bočnoj strani glave koja prikuplja zvučne talase - sa srednjim uhom. Vodozemci i gmizavci ne poseduju ušnu školjku. Umesto toga, njihovi ušni bubnjići se nalaze na bočnoj strani glave - lako vidljivi na mnogim žabama i gušterima - ili ispod kože, kao što je slučaj sa zmijama.

zec
Zečevi imaju velike spoljne uši koje koriste kao satelitske antene za prikupljanje zvučnih talasa. Oni mogu da vrte svako uho posebno da bi otkrili zvuk iz svih pravaca.




afrički slov
Prosečna dužina ušiju afričkog slona je 120-125 cm, dok im prečnik može doći i do 2 m. Slonovi nemaju znojne žlezde i ne znoje se, pa im uši služe za rashlađivanje. Slonovi mogu da registruju dublje frekvencije, odnosno frekvencije u infrazvuku.




zelembać
Gušteri uopšte nemaju spoljnih ušiju. Njihovi slušni organi nalaze se u glavi i povezani su sa spoljašnjim svetom preko membrane bubnjića.





slepi miš
Slepi miševi mogu registrovati znatno veće frekvencije nego čovek, tj. frekvencije u ultrazvuku. Kroz nos ili usta oni proizvode piskavi zvuk visokog tona, a potom koriste svoje velike uši da uhvate odjek koji im se vraća. Na osnovu toga oni stvore sliku o okolini i zatim se velikom brzinom upućuju prema insektima u letu, čak i po mrklom mraku.







Eholokacija




Slepi miš poseduje ekstremnu osetljivost na visoke frekvencije. Većina slepih miševa se kreće pomoću zvuka, emituje neprekidan tok visokh tonova pucketanja procenjuje blizinu prepreka i plena pomoću eha koji reflektuje. Što je veća visina pulsa to je sistem efikasniji. Interesantno je da uši mnogih noćnih leptira imaju sposobnost da reaguju na ovaj ultrazvučni puls. Slepi miševi su njihovi najveći neprijatelji, ali je prednost noćnih leptira što mogu da ih čuju kada dolaze.

      Neke životinje nemaju prave uši, već osećaju vibracije koje se kreću kroz čvrste materijale. Zmija je gluva, ali može da prepozna vibraciju koraka koji se prenose preko tla pomocu kosti celjusti i lobanje.


Čulo ukusa i mirisa




Vazduh obiluje hemijskim česticama koje su za neke životinje takvi prenosioci informacija kao što su slike i zvuci. Najbitnije životne aktivnosti - preživljavanje, prehrana i razmnožavanje, neodvojivo su povezane s čulom mirisa. Čulo mirisa je verovatno najstarije od svih pet čula. Mirisi su nevidljivi putnici nepreglednih prostranstava koji menjaju raspoloženja ljudi. Važan su deo mozaika naših telesnih čula koja učestvuju u oblikovanju celovite slike sveta oko nas. Iako ih ne možemo videti, dodirnuti, niti čuti, mirise vežemo uz određene osobe, događaje i u trenutku nam mogu vratiti zaboravljene uspomene. Oni su sitne molekule koje nošene vazduhom ulaze u nozdrve. Čulo mirisa usko je povezano sa limbičkim sistemom - središtem osećajnog pamćenja, što objašnjava zašto isti miris različite osobe mogu različito da doživljavaju.
Mi komuniciramo sa svojom okolinom i svesni smo je upravo putem čula kojima primamo nadražaje. Čulo mirisa, koje je materijalne prirode, izuzetno je važno. Molekule nošene strujom vazduha fizički nalegnu na čulne završetke olfaktorne (mirisne) sluznice, koja kod čoveka zauzima površinu od 5 cm2, (100 cm2 kod psa). Na taj način smo putem čula mirisa u nekoj vrsti telesnog kontakta s osobom ili supstancom koja "miriše".

Novorođenče u prvim danima života majku raspoznaje po mirisu. Hrana nas mirisom privlači ili odbija, dok psi njuhom otkrivaju drogu i raspoznaju najrazličitije mirise. Druga osoba nas svojim mirisom privlači (feromoni) ili odbija (znoj, zadah). U okruženju gde vladaju prijatni mirisi dobro se osećamo (boravak u prirodi, na moru, mirisan prostor) dok iz zadimljenih prostora izlazimo uznemireni, najčešce s glavoboljom. Uloga mirisa u preživljavanju vidljiva je po tome što nas neugodni mirisi svojom odbojnošću upozoravaju na izlazak gasa, otrovnih para, na požar i neke druge opasne situacije. Biljke mirisom privlače insekte i tako osiguravaju oprašivanje, tj. razmnožavanje. Mnoge životinje osiguravaju razmnožavanje signalizirajući vreme parenja ispuštanjem mirisa. Neke životinje mirisom nanjuše plen (predatori) ili opasnost, dok se druge mirisom brane (tvor). Njuh i ukus su toliko srodni da čine jedno čulo.

Kod životinja postoji jako čulo ukusa, jer je to važna zaštita od trovanja toksičnom hranom. Pauk npr., često zarobi i parališe neprikladan plen, ali ga odbacuje sa gađenjem ,kada počne da ga jede. Zmije i gušteri, na primer, kušaju vazduh svojim račvastim jezikom. Međutim, možda je reč o najsloženjem čulu. Nosevi, jezici i drugi organi njuha obloženi su osetljivim ćelijama koje mogu da analiziraju ogroman raspored hemikalija koje plove u vazduhu ili postoje u hrani. Životinje kao psi, koje se oslanjaju na čulo njuha, imaju dug nos koji je krcat ćelijama osetljivim na mirise. Za psa miris je glavni element njegovog sveta čula i sa ostalim psima komunicira preko čula mirisa, pokazujuci svoje teritorijalne pretenzije tako što ostavlja signale na svakoj banderi. Majmuni, s druge strane, manje se oslanjaju na njuh i zato imaju kraći nos koji može da otkrije samo jake mirise. Kod konja čulo mirisa igra možda i najveću ulogu u životu. Sposoban je da iz daleka oseti vodu, a ima veliki značaj i u ishrani, u biranju hrane. Konji se raspoznaju na osnovu mirisa - ždrebe prepoznaje majku, pastuv nalazi raspasanu kobilu, a mirisom prepoznaju i ograničene teritorije. Kada se dva konja sretnu, prva stvar im je da sa raširenim nozdrvama mirišu jedni druge i time upoznaju. Čulo mirisa kod konja je toliko razvijeno, da su u stanju da kod drugih konja, a i kod ljudi, prepoznaju emotivno stanje, volju. Mnogi konjari mogu da potvrde kako konji lako prepoznaju ljude koji ih se plaše [pošto nam organizam izdvaja feromone koji se luče u vazduh]. Tada konji [pretežno skloni tome] često odgovaraju agresivnošcu, nevericom.

jezik zmije
Zmije imaju račvast jezik koji koriste za kušanje vazduha. Vršci viljuške su uvučeni u organ na vrhu usta. Ovaj organ je povezan s nosem, pa se hemikalije koje jezik prikupi identifikuju velikom osetljivošcu.




vuk
Vukovi imaju izvrsno čulo mirisa i ukusa. Oni sa članovima čopora i sa rivalskim čoporima komuniciraju pomocu njuha odnosno mirisa, kao dela složenog niza društvenih ponašanja.




pas
Ljudi koriste sposobnost kučića da nanjuše mirise i dresiraju ih da bi uhvatili prenosioce droga.





retriver
Najizraženije čulo kod psa je čulo mirisa, odnosno njuh. Mnogo je razvijenije nego kod čoveka i omogućava psu da na znatnoj udaljenosti razlikuje stvari i bića ponaosob, razlikujući, pri tome, njihove mirise.




svilena buba
Mužjak svilene bube može osetiti seksualni feromon koga ispušta ženka svilene bube u neverovatno niskim koncentracijama, odnosno može da pronađe ženku na udaljenosti od čak 10 km.




velika bela ajkula
Velika bela ajkula nalazi svoj plen uglavnom pomoću mirisa.







Feromoni




Miris može da nosi moćnu seksualnu poruku i mnoge ženke koriste takve signale da bi privukle mužjake. Poznati kao feromoni,ove hemikalije su često efikasne na velikim razdaljinama, nošene vetrom, da bi ih osetili mužjaci, udaljeni kilometrima. Ženka svilenog moljca, npr.,emituje feromon bombikol koji primaju receptori na antenama mužjaka. Oni su precizno opremljeni da mogu da reaguju na prave hemikalije i ako postoji i najmanji njihov trag u vazduhu,mužjak leti uz vetar prateći trag mirisa do njegovog izvora.

     

Elektomagnetska cula




Neke životinje koriste sistem Čula o kome mi možemo samo da nagađamo. Ajkula u lovu se, uglavnom oslanja na svoje istančano čulo mirisa, ali kada se približi svom plenu oseti slabe električne signale koje proizvode titrajuća nervna vlakna prestrašene žrtve. Baterija receptora, ispunjenih želatinastom masom na glavi ajkule, registruje signale. Kod nekih manjih vrsta ovi organi mogu da proizvedu izlive struje koji zbunjuju velike ajkule, dok se keću u nameri da ih ubiju.

      Postoji, takođe, dokaz da ajkule koriste ovaj sistem za navigaciju po okeanu, na neki način povezan sa magnetskim poljem zemlje. Kitovi skoro sigurno imaju ovakav tip navigacije, ako pogreše jato kitova može da se nasuče na obalu. Veruje se da je tako i sa pticama selicama.

jato riba
Ribe u jatu koriste receptore dodira da bi izbegli prepreke.


Literatura

Džekson, Tom: Svetska enciklopedija životinja, MUN, Zemun, 2007