Pratite nas na facebook-u

android aplikacija
trazim posao
Preporučujemo

Sajt za nastavnike biologije Biologija za osnovce Božanstvena biologija
Violetina biologija
Riznica znanja
Volim biologiju
Ekoblogomanija

graficki dizajn


 

Mere zaštite od opasnih materija

 

 

Iako se pravo zaštite životne sredine počelo formirati sa počecima prava uopšte, prvi poseban zakon donešen iz ove oblasti, bio je Zakon o zaštiti istorijskih građevina (Grčka, 1834. godine). Međutim, prvi sistemski zakon koji se pojavio, jeste Zakon o zaštiti životne sredine (Švedska, 1969. godine), koji je nastao u doba ,,solidnog’’ zagađenja. Elem, prvo pojavljivanje pojmova ,,opasne aktivnosti’’1 ,,opasne supstance’’2 za štete nastale usled aktivnosti opasnih po životnu sredinu (Lugano, 1993. godine).

Mere zaštite od zagađivanja opasnim materijama podrazumevaju: preventivne mere, uslove zaštite životne sredine, postupanje sa opasnim materijama i planove i programe, što predstavlja samo jedan okvirni shematski prikaz. ,,Mere zaštite od opasnih materija delimo na mere koje se odnose na: 1) proizvodnju i promet 2) postupanje sa opasnim materijama 3) udes i postupanje u slučaju nastupanja udesa i 4) izradu planova i programa’’ (Milenković, D. 2006.). Kako su pitanja ove materije izuzetno komplikovana i multidisciplinarna, znanje neophodno za njihovo sistematizovanje prevazilaze polja proučavanja pravnih i ekoloških nauka. Problemi opasnih materija i njihove mere zaštite ne retko dotiču i discipline medicine, farmacije, agronomije, hemije, fizike, balistike, i td. Kako su ovi domeni okosnica današnjeg znanja, jasno je da su opasne materije sveprisutne i neizbežne. ,,Tragovi toksičnosti prisutni su u svim živim organizmima`` (Đorđević – Miloradović, J. 2001.). Tako sve ,,popularnija’’ postaje posebna grana biologije, ekotoksikologija koja se bavi otrovnošću retkih elemenata (metala i metaloida) u prirodi, kao i pojavama, simptomima i lečenjem toksikoza kod biljaka, životinja i čoveka usled toksičnosti opasnih materija. Na žalost, mnogo puta ekotoksikologija kasno ukaže na promene u životnoj sredini, pri čemu je statistika koja beleži morbiditet i mortalitet usled opasnih materija, tu neumoljiva. Interesantna je i paralela koje se može napraviti između metoda kojima se analiziraju odabrani uzorci i postojećeg stanja koje vlada u okruženju. Kako analitički kompjuteri (spektrofotometri) bivaju sve precizniji, tako otkrivamo koliko je priroda, u stvari, degradirana, a to je mnogo više, nego što se to ranije komentarisalo i zagovaralo.

Kako bi se ekološke ravnoteže vratile u normalu i izbalansirale, neophodno je samo strogo primenjivanje mera zaštite kojima je puna ,,lepeza ponuda’’ protiv opasnih materija. I tamo gde postoji pravosuđe, u pravom smislu te reči, zaštitne mere se primenjuju i time se zatvara ciklus zagađenja i opasnih materija. Kod nas je situacija nešto lošija, utoliko više, ukoliko se radi o opasnom otpadu. ,,Problem opasnog industrijskog otpada kod nas nije rešen, niti približno u odnosu na industrijske otpadne vode’’ (Stanisavljević, P. M. 2010.). Moramo dodati, da ni te otpadne vode nisu rešene u potpunosti, čime se shvata u kom je stanju Srbija po pitanjima opasnih materija i mere zaštite protiv njih. ,,Čak ne postoje predviđene deponije koje bi bile uređene po tehnološko – tehničkim kriterijumima za odvođenje i prečišćavanje procednih voda’’ (Stanisavljević, P. M. 2010.). A deponije su nešto najosnovnije, kada se radi o otpadu, a kamoli o opasnom. One su, takoreći, minimum minimuma. Nada, u svakom slučaju, postoji, i baš danas se dešavaju prvi propisni koraci ka rešavanju ovih krucijalnih pitanja. Razumevanja mora biti, kada se uzme u obzir brojnost nerešenih pitanja kojima je naša zemlja okružena, tako da je svaki pomak, uspeh. Jedan od puteva ka uspehu su strategije upravaljanja otpadom (sada je aktuelna ona za 2009-2018. godinu). Tu su i razni pravilnici i uredbe, koje u prilozima imaju upitnike čijim se popunjavanjem dobija ,,nalaz’’ zatečenog stanja, a koje propisuje resorni ministar. Kako bi sve bilo jasnije, moramo krenuti od početka.

 

Opasne matrije

Kao što stara vojna taktika sugeriše da, da bi se pobedio neprijatelj, isti se, prethodno, mora upoznati, tako ćemo i mi, na samom početku, definisati entitet opasne materije. O ovome piše stav 21, člana 3. (Značenje izraza) Zakona o zaštiti životne sredine: ,,opasne materije jesu hemikalije i druge materije koje imaju štetne i opasne karakteristike;’’ (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04.).* Sem u ovom članu, opasne materije se pominju i u 29., a pogotovo u 56. (3. Mere zaštite od opasnih materija · 3.1. Proizvodnja i promet · Supstance koje oštećuju ozonski omotač), ali i u 57. (Uvoz, izvoz i tranzit otpada), 58. (3.2. Postupanje sa opasnim materijama · Obaveze pravnog i fizičkog lica), 59. (Odgovor na udes), 60. (Obaveza dostavljanja obaveštenja), 61. (Obaveze nadležnih organa), 62. (Proglašavanje stanja ugroženosti), 63. članu (Preduzimanje sanacionih mera i supsidijarna odgovornost), istog zakona.

Pojedincu pobrojani članovi ne znače ništa konkretno. Pojedinca interesuju šta tačno spada u opasne materije, kako da ih prepozna i izbegne. Jednostavno rečeno, u opasne materije možemo ubrojati teške metale (videti 2.1 Industrijski opasan otpad), zapaljive tečnosti (goriva) i eksplozive, nuklearni, medicinski otpad, rastvore kiselina, baza i soli, organska jedinjenja i njihove homologe i iks drugih molekularnih kompeksa. Ovo komponente su ili ekplozivne ili zapaljive, ili oksidirajuće ili korozivne, gadne, otrovne, zarazne, kancerogene, radioaktivne, .... Opasne materije moraju biti propisno obeležene kako bi bilo jasno na koji način deluju, a to se mora uraditi na što prostiji ali uočljiviji način. Upravo se to postiže simbolima koji odgovaraju svakoj opasnoj materiji, posebno (sl. 2.0.1).

toksično eksplozivno iritirajuce štetno
toksično eksplozivno iritirajuće štetno
oksidujuca sredstva zapaljiva sredstva stetno po zivotnu okolinu korozivna sredstva
oksidujuća sredstva zapaljiva sredstva štetno po životnu okolinu korozivno

Slika 2.0.1: Oznake hemijskih opasnosti

Ove oznake prate i uputi o tome šta raditi, ako se dođe u kontakt sa kontaminentom, i saveti za odlazak lekaru, a najbolje je ne koristiti hemikalije koje imaju ovakve simbole ako nismo sigurni kako sa njima treba postupati na pravilan način. Kakve god da bile opasne materije u domaćinstvima, ipak su one, praktično, zanemarljive, u odnosu na materije nosioce opasnosti iz industrijskih postrojenja. Koliko god industrija bila korisna, ona često biva mnogo više degradirajuća, nego progresivna. Ne mora tako biti, jer postoje brojne regenerativne i reciklažne tehnologije za transformaciju opasnih materija u korisne fabrikate, ali, opet, ....

 

Industrijski opasan otpad

Najveći producent opasnih materija je, svakako, industrija sa svojim opasnim otpadom. Kao (nus)produkt iz neke industrije može izaći radioaktivni otpad, zapaljivi i otrovan talog (mulj), ali najčešće je to metalna šljaka ,,zasićena’’ toksičnim, teškim metalima. Šta su, tačno, teški metali? Teški metali su oni metali sa gustinom većom od 5 g/cm3 Al), a većinom su to metali iza gvožđa (Fe), u periodnom sistemu hemijskih elemenata. Rastućim nizom, to su: Cr (hrom), Co (kobalt), Ni (nikal), Cu (bakar), Zn (cink), As (arsen), Mo (molibden), Cd (kadmijum), Hg (živa), Pb (olovo), .... Neki su od njih, šta više, biogeni oligoelementi (mikrokomponente), ali to samo znači da su esencijalni samo pri niskim koncentracijama, dok pri višim, izazivaju toksikoze (biljaka, životinja i ljudi). Da stvar bude znatno gora, ove opasne metale redovno prate i drugi štetni elementi (mangan, berilijum, fluor, magnezijum, titan, silicijum, hlor, ...).

Generalno, teški metali, a i ostale opasne materije, u okviru industrije, mogu nastati na dva načina. Prvi je kroz nastajanje opasnog otpada koji je konsekvenca prečišćavanja otpadnih voda i/ili gasova, a drugi, putem opasnog otpada koji nastaje prilikom tehnoloških procesa proizvodnje. U mnogim industrijama je neminovno nastajanje opasnog otpada, ali ono što se ne mora prepustiti slučaju jesu mere zaštite, kojima ćemo se pozabaviti sa nekoliko aspekata. Kako to izgleda bez zaštitnih mera je poražavajuće i obeshrabrujuće, jer se čak i ne kriju opasne materije iz fabričkih krugova, pri čemu je lako uočljivo koliko malo treba toksikantima da prodru u zemljište, a zatim i u podzemne vode. Fotoreporteri su imali priliku da zabeleže burad opasnog otpada firme ,,Zvezda Helios’’ iz Gornjeg Milanovca izložena atmosferilijama u Bečevici, opština Knić (sl. 2.1.1).

neosigurana burad skladiste otpadnih materija
Slika 2.1.1 Neosigurana burad opasnog otpada Slika 2.1.2 Skladište otpadnog galvanskog mulja u podrumu fabrike

Tamo gde je opasan otpad sakriven od pogleda javnosti, po suturenima, onda se, isti, ne pakuje ni u burad, već u plastične vreće i predstavlja opasnost po radnike (sl. 2.1.2). A, to im ne treba, jer su, često, i ovako izloženi hemikalijama (npr. hlorisanje i zračenje vode So-60), gde važe posebni propisi i režimi (detektori, ventilacija, ...).

Glavni ,,krivci’’ opasnog otpada, u tom pogledu su metaloprerađevačka, naftna i petrohemijska, tekstilna, kožarska, mesna, mlekarska, voćna i povrtarska, pivska industrija, proizvodnja metanola i sirćetne kiseline, celuloze i papira, boja i lakova, pekarskog kvasca, .... Pored teških metala, ove industrije ispuštaju i cijanide, aldehide, kiseline, baze, mineralna ulja, fenole, toluen, trihloretilen, tetrahloretilen, pesticide, alkilbenzosulfonate, dodecilbenzosilfonate, sulfide, sulfate, i mnoge dr. Sve su to kancero-, mutano- i teratogeni zagađivači.

 

Saobraćaj i autotransport opasnih materija

Saobraćajni transport je vredan pomena u našoj priči, jer se često opasan otpad, odnosno, materijal, stvara na jednom mestu, dok se njegovo odlaganje mora izvršiti na nekom drugom, nekada krajnje udaljenom (npr. u nekoj drugoj državi). Tranzit opasnih materija može biti usmeren i u suprotnom pravcu, a što se dešava kada se ovakvi specijalni kontigenti uvoze radi rentabilne prerade i ostvarivanje novčane dobiti. Iz tog razloga, gubici bilo gde tokom prevoza nisu opcija, a tu je svakako, i pitanje bezbednosti učesnika u saobraćaju, slučajnih prolaznika, kao i, uopšte, životne okoline.

U narednoj priči uverićemo se u to da je pitanje opasnih materija i načina zaštite od njih nedovoljno rešeno, pa se tako, i u okviru prevoza opasnih materija bave više saobraćajni propisi, nego ekološki. U drugim mestima, situacija je znatno bolja, ali jednoga dana će tako biti i kod nas. Jednostavno, moraće bolje da bude, jer nas drugi na to upućuju, već ako smo mi, sami po sebi, indolentni. ,,Za zemlje Evrope, potpisnice, vredi Evropski sporazum o međunarodnom putnom prevozu opasne robe (ADR – Accord European relatif eu transport international de marchandises Dangereuses par Reute) potpisan 30. 09.1957. godine’’.* Na osnovu ovog sporazuma, kod nas je donet Zakon o prevozu opasnih materija, koje čine: eksplozivne materije, zapaljive tečnosti, sabijeni gasovi pretvoreni u tečnost i gasovi rastvoreni pod pritiskom, zapaljive čvrste materije, oksidirajuće materije, otrovi, radioaktivne materije i ostale opasne materije. U Zakonu su opasne materije klasifikovane u 9 klasa, ali u 13 grupa, ukupno.

Inače, ovaj zakon definiše pakovanje i označavanje opasnih materija, tehničke karakteristike vozila za prevoz opasnih materija, opremu tih vozila, zaštitnu opremu vozača, upravljanje motornim vozilom kojim se prevoze opasne materije, postupke posade vozila u slučaju kvara ili saobraćajne nezgode, i dr. Pri transportu opasnih materija koriste se auto-cisterne, brodovi-tankeri, vagon- cisterne, i sl. (sl. 3.0.1). Transporteri opasnih materija se prepoznaju po dve standardizovane oznake (s prednje i zadnje strane), reflektujuće narandžaste boje, ovivičene i horizontalno podeljene na pola, crnim crtama (sl. 3.0.2).

transport opasnih materija
Slika 3.0.1 Kontejner-cisterna kojim se izmešta 128 t ugljen-disulfida iz fabrike ,,Viskoza’’ iz Loznice Slika 3.0.2 Znak za obeležavanje vozila kojim se prevoze opasne materije (dimenzije su u mm-a)

Prvi (gornji) red brojeva, označava glavnu i dodatnu opasnost koju opasna materija može izazvati, a donji označava broj materije iz spiska po ADR-u, tj. ime materije koja se pod tim brojem nalazi. ,,H’’ ispred gornjeg reda kazuje o apsolutnoj zabrani dodira te materije sa vodom. Pored ovih, postoje još neke liste i nalepnice, koje su slične, pa čak i iste, simbolima kojima se obeležavaju opasne materije u svakodnevnom životu i industriji, a koje smo pominjali u prethodnim paragrafima (sl. 3.0.3).

Slika 3.0.3 Pakovanje i označavanje opasnih materija

Opremu vozila za prevoz opasnih materija čini vozački alat i dizalica za vozilo, najmanje dva aparata za gašenje požara (jedan za požar na motoru, a drugi za požar na teretu), dve ručne baterijske lampe (s treptavim ili stalnim svetlima narandžaste boje koja se mogu primetiti sa udaljenosti od, najmanje, 150 m), prenosna lampa (koja se može priključiti na akumulator vozila i koja ne može izavati eksploziju, požar), dva znaka kojima se označava motorno vozilo (kada se zaustavi na kolovozu), dve zastavice za označavanje vozila (crvene boje sa crnom ivicom), dve lopate i jedan budak. Vozilo koje prevozi radioaktivne materije, uz to, mora imati još i uređaj za kontrolu zračenja (dozimetar) i dve zastavice za označavanje vozila kojim se prevoze radioaktivne materije (narandžaste boje sa crnom ivicom). Takođe, i posada vozila mora imati personalnu zaštitnu opremu, i to zaštitnu kacigu, naočare sa vizirom (štitnikom za lice), rukavice, zaštitnu odeću i obuću i zaštitnu masku sa filterom za vazduh (o čemu će i kasnije biti reči).

Ako posmatrano vozilo sve navedeno poseduje, može proći tehnički pregled i dobiti sertifikat (svedočanstvo) koje dokazuje da je prihvaćeno od strane ADR-a. Još neke neophodne pravilnosti su te da lice može upravljati vozilom kojim se prevoze opasne materije, samo ako je napunilo 21 godinu života i ako je stručno osposobljena za takvu vrstu tereta. Ta stručnost se ispoštuje proučavanjem uputstvom (hemijske kartice) o posebnim merama bezbednosti koje se preduzimaju prilikom prevoza ili u slučaju saobraćajnog udesa. Na vozilu moraju biti ispravna dva okrugla narandžasta svetla (na prednjoj strani vozila, u gornjim uglovima i svetleće površine od, najmanje, 10 cm), dva okrugla crvena svetla (na zadnjoj strani vozila, takođe, u gornjim uglovima i iste svetleće površine). Pomenuta svetla moraju biti upaljena samo prilikom transporta opasnih materijala i otpada.

Kod prevoza opasnih materija, veliki faktor je i opreznost i iskustvo upravljanja vozilom. Međutim, time se ne završava ponašanje šofera, već se ograničava i njihova brzina kretanja, bez obzira na radni staž i disciplinu, čime se, apsolutno, smanjuje verovatnoća za nastanak saobraćajke izazvane ljudskim faktorom. Zato se prilikom upravljanja motornim vozilom kojim se prevoze opasni tereti, ograničava brzina kretanja na, maksimalno, 70 km/h. Ova maksimalna brzina se mora poštovati i na autoputu (gde je za ostale učesnike u saobraćaju maksimalno ograničenje brzine 120 km/h) i na putevima rezervisanim za saobraćaj motornih vozila (gde je ograničenje 100 km/h). Na svim drugim putevima, vozilo koje prevozi opasne materije, mora se kretati brzinom koja ne sme biti veća od 80 % od najveće dozvoljene, tj. propisane brzine na tim putevima. To znači da se na ostalim saobraćajnicama maksimalno može voziti brzo do 54 km/h (što predstavlja 80 % od 80 km/h), u naseljenom mestu 48 km/h (gde se inače vozi 60 km/h) ili ako je ograničenje brzine uslovljeno saobraćajnim znakom, 40 km/h (a ne 50 km/h). Ovakva ograničenja su s razlogom oformljena, jer se cisterne (kojim se, najčešće, prevoze opasne materije – tečnosti) veoma čudno ponašaju tokom vožnje (pogotovu tokom naglog kočenja i ubrzavanja ili u krivinama), jer na tovar deluju sile inercije. Inercija se javlja i pri umerenoj vožnji, pa je logično da bi prekorečenja ograničenja brzina bile fatalne. Ovo često pomeranje položaja težišta vozila, pored uticaja na stabilnost, istog, negativno se odražava i na samog kamiondžiju koji se zato brže zamara i uzbuđuje, što nepovoljno deluje na režim saobraćaja i bezbednost po okolinu.

Koliko god da je vozač kamiona razdražen, on ni po koju cenu ne sme ostaviti svoje vozilo bez nadzora (suvozača, pratioca). Takođe, vozilo se ne sme zaustaviti na kolovozu puta, a ni parkirati u naseljenom mestu. Isto tako, sem vozača, suvozača i pratioca tereta, niko drugi se ne sme prevoziti, zbog pravne sigurnosti. Što se tiče postupaka posade vozila u slučaju kvara ili saobraćajne nezgode, bitno je reći da se najveći broj nezgoda, prilikom transportovanja opasnih materija, dešava pri rukovanju teretom, odnosno, tokom utovara, pretovara i prilikom istovara, a najmanje tokom samog upravljanja vozilom. Ovaj statistički podatak dosta govori o pozitivnoj strani strogog ali pravednog zakona i svih ostalih mera zaštite od opasnih materija. Ipak, ako se nesreća dogodi, mesto udesa se obeležava trakama crno- žute ili belo-crvene boje, iza vozila se postavljaju dva trougla (na udaljenosti od, najmanje, 50 m iza vozila) i vozač upućuje suvozača ili pratioca da na udaljenosti od 100 – 150 m iza zaustavljenog vozila upozorava druge učesnike u saobraćaju na incident, mahanjem zastavice (crvene boje oivičene crnom) ili, u noćnim satima, lampom narandžastog svetla. Ukoliko se ne radi o udesu, već o kvaru na vozilu, primenjuju se, apsolutno, iste mere za obeležavanje zaustavljenog vozila sa opasnom materijom, ali samo ako posada ne uspe po otkloni i popravi kvar i osposobi vozilo za bezbednu vožnju. Takođe se poziva i najbliža stanica policije.

Sve opisano, detaljno je predočeno u Uredbi o prevozu opasnih materija u drumskom i železničkom saobraćaju (,,Službeni glasnik RS’’, br. 53/02), i to pogotovo u članovima 1, 2, 3, 5, 8, 13, 14, 15, 16, 17, 18 i 23. Uredba sadrži, ukupno, 24 člana. Ono što se ne tiče uredbe i zakona o prevozu opasnih materija, a ima veze sa vozilima koja transportuju opasan materijal, jesu saobraćajni znaci zabrane saobraćaja za vozila koja prevoze opasne materije (sl. 3.0.4), a što se tiče Zakona o saobraćaju i koji su poznati i onima sa položenom A i/ili B kategorijom.

Slika 3.0.4 Zabrana saobraćaja za: vozila koja prevoze opasne materije iznad određene količine, eksplozivne ili neke lako zapaljive materije iznad određene količine, cisterne (s leva na desno)

 

Mere zaštite

 

Postoji nekoliko zaštitnih mera od opasnih materija, a njihova raznovrsnost je uslovljena, upravo raznolikošću, istih. Kao što ,,svaka krpa nađe svoju zakrpu’’, tako i svaka opasna materija ima svoj, dokazano, najbolji način bezbednog uklanjanja.

U ovom radu, kategorizacija mera zaštite životne sredine od opasnih materija, izvršena je na pravne, fizičke, fizičko – hemijske, hemijske i biološke. U svetu se manje-više, sve, podjednako, upotrebljavaju, u zavisnosti od toga koja država produkuje koju vrstu opasnog otpada. Zemlje koje poseduju nuklearne elektrane, sigurno, prednjače u fizičkim merama zaštite, dok one u čijoj privredi i ekonomiji dominiraju naftna i/ili petrohemijska industrija, praktikuju hemijske zaštitne mere. Metaloprerađevačka industrija može koristiti fizičko-hemijske mere, ali industrija metala, takođe, može vršiti i biološke zaštitne mere. Ipak, ,,najstarije’’ i najmerodavnije su, najpre, pravne mere, koje ,,kontrolišu’’ i ,,zapovedaju’’ ostalim. Jedna od njih je, navedena konvencija koja pominje ,,incident’’3 i ,,rukovaoca’’4 a koji su u korelaciji sa opasnim materijama ("Lugano").

Kod nas se opasan otpad prvo sakuplja, a zatim, najčešće, samo skladišti, pa čak ni to puko deponovanje nije uvek sigurno i obezbeđeno na pravi način. Eventualno se vrši njegova fizičko – hemijska inertizacija (ili neka druga), ali je, uglavnom, prva ideja, njegovo spaljivanje. Ali, i ovi tretmani za sobom ostavljaju, ponovo, otpad, samo neopasan, odnosno, inertan, koji se, takođe, najčešće samo deponuje, na još manje uređenim lokacijama. Moguć je i izvoz opasnih materija, što se često vrši (sl. 4.0.1). Svi ovi tretmani postoje na papiru, ono što preostaje je njihovo sprovođenje u dela.

Za koji god ,,plan’’ se odlučili, svaki mora proći određeni program svoje valorizacije. Primaran je pristup saradnji, nakon čega se vrši procena postrojenja (za otklanjanje opasnog materijala), procenjuju se i biraju tehnike, onda se, iste, ostvaruju, uz konstantno praćenje, nakon čega dolazi revizija izabrane tehnološke operacije, čitave tehnologije (sl. 4.0.2).

 

Slika 4.0.1 Shema upravljanja opasnim otpadom u Srbiji Slika 4.0.2 Shema programa minimizacije opasnog otpada

 

 

Pravne

 

U priči koju sledimo, najpre razmatramo pravne mere zaštite i aspekte zaštite životne sredine od opasnih materija, jer od njih zavise sve ostale zaštitne mere. U pravne mere spadaju svi zakoni, propisi i pravilnici koji se odnose na opasne materije, njihove uzroke i posledice, i zato su ova zakonska akta ,,nadređena’’ ostalim zaštitnim metodama, takođe, odgovarajućih i adekvatnih normi. Njima se pridružuju i ostali zakoni iz oblasti zaštite životne sredine, kao i vrhovni pravni dokument naše države ,,Ustav Republike Srbije’’. Ipak, pravo daje samo teorijski okvir pratećoj problematici, dok su drugi organi predviđeni za njegovo pravilno sprovođenje u praksi. A, to je pitanje od posebnog značaja i važnosti. U Evropi, time se bave dokumenti Saveta Evrope u oblasti zaštite životne sredine.

U Srbiji, kao pravne mere zaštite protiv opasnih materija, prisutni su sledeći opšti zakonski akti (hronološkim redom):

- Zakon o zaštiti životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’, br. 66/91, 83/92, 53/93, 67/93, 48/94, 53/95 i 135/04);
- Zakon o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04);
- Zakon o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04);
- Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04);
,,Ova 4 usvojena zakona su usaglašena sa propisima EU {EIA, CEIA, IPPC, Arhuska Konvencija’’, [Parežanin, S. 2006. (www.sepa.gov.rs/download/Uloga_inspekcije- Svetlana_Parezanin.ppt)]}.
- Zakon o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’, br. 36/09);
- Zakon o izmeni i dopuni Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu (,,Službeni glasnik RS’’, br. 36/09).
Posebni zakonski akti koji u svom nazivu sadrže termine opasne materije i opasan otpad, su (hronološki):
- Zakon o prevozu opasnih materija (,,Službeni list SRJ’’, br. 27/90);
- Zakon o potvrđivanju Bazelske konvencije o kontroli prekograničnog kretanja opasnih otpada i njihovom odlaganju (,,Službeni list SRJ’’, Međunarodni ugovori br. Drugi posebni zakonski akti koji su u primeni (hronologijom):
- Zakon o proizvodnji i prometu otrovnih materija;
- Zakon o komunalnim delatnostima;
- Zakon o upravljanju otpadom;
- Zakon o zaštiti od jonizujućih zračenja i o nuklearnoj sigurnosti;
- Zakon o zaštiti od nejonizujućih zračenja;
- Zakon o hemikalijama;
- Zakon o biocidnim proizvodima;
- Zakon o ambalaži i ambalažnom otpadu.
Aktuelni su i Pravilnik o načinu postupanja sa otpacima koji imaju svojstva opasnih materija (,,Službeni glasnik RS’’ br. 12/95); Pravilnik o sadržini dokumentacije koja se podnosi uz zahtev za izdavanje dozvole za uvoz, izvoz i tranzit otpada (,,Službeni glasnik RS’’ br. 60/09); Uredba o određivanju pojedinih vrsta opasnog otpada koje se mogu uvoziti kao sekundarne sirovine (,,Službeni glasnik RS’’ iz ’09). Iz ovih grupacija (hronološkim poretkom) primenjuju se i: Zakon o vodama, Zakon o komunalnim delatnostima, Zakon o zaštiti vazduha, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o hemijskom oružju, .... ,,Pomoćni’’ zakoni su: Zakon o geološkim istraživanjima, privatnim preduzetnicima, registraciji privrednih subjekata, privrednim društvima, opštem upravnom postupku, radu, prekršajima, privrednim prestupima, slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, planiranju i izgradnji, kao i Krivični zakonik. Postoji još mnogo pokrajinskih uredbi i međunarodnih dogovora. Iz priloženog, lako se uočava da u našoj zemlji problem opasnih materija nije rešen na pravilan način, a ono malo što se ostvaruje po tom pitanju odnosi se, više na zakon o saobraćaju (Zakon o prevozu opasnih materija, Pravilnik o sadržini dokumentacije koja se podnosi uz zahtev za izdavanje dozvole za uvoz, izvoz i tranzit otpada), i internacionalne odredbe i sporazume (Zakon o potvrđivanju Bazelske konvencije o kontroli prekograničnog kretanja opasnih otpada i njihovom odlaganju), nego na državne zakone o zaštiti životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’ br. 66/91, 83/92, 53/93, 67/93, 48/94, 53/95, 135/04 i 36/09). Može se reći i da je neprimeren Pravilnik o načinu postupanja sa otpacima koji imaju svojstva opasnih materija (,,Službeni glasnik RS’’ br. 12/95), jer se dokument ne odnosi konkretno na direktne opasne materije, već samo na otpatke koji imaju takva svojstva!? Suvišna je i Uredba o određivanju pojedinih vrsta opasnog otpada koje se mogu uvoziti kao sekundarne sirovine (,,Službeni glasnik RS’’ iz ’09), jer, već duže vreme, Srbija nema reciklažne centre ni za neopasan otpad i materije, a kamoli za one opasne. Samim tim, ne postoji razlog zašto bismo opasne materije importovali. Tako, dok ne razvijemo odgovarajuća postrojenja za recikliranje opasnog otpada, možemo smatrati opravdanim samo izvoz, tj. eksport, istih, kao jedini međudržavni tranzit.

Komplikacije nisu samo pravne prirode, već se, iste, dešavaju i na nivou stručnih inspekcija. Što se tiče prava, dužnosti i ovlašćenja inspektora, neophodno je prisustvo minimalnih kriterijuma u vidu redovnih (planiranih) i vanrednih (predstavke, zahtevi stranaka, akcidenti, ...) insepkcija. Takođe, inspecijski pregledi se vrše, po vrsti, kao preventivni, a obuhvataju opasne materije i otpad. Resori inspektorata su i promovisanje ispunjenja zakonskih mera i mere prinude. U prve spadaju promocije novih zakonskih regulativa iz oblasti zaštite životne sredine, razvoj i priprema operativnih uputstava – pomoć operaterima da usaglase rad sa zakonskim zahtevima, ,,self monitoring’’ i dobrovoljni sporazumi, pregovaranje kada se ne ispunjavaju uslovi, a u prinudne mere formalna pisma upozorenja (,,urgencije’’), suspenzije ili opozivi dozvola, privremena zaustavljanja rada postrojenja, a po potrebi i zatvaranje, istih, kao i kažnjavanje, odnosno, prijave (krivične, prekršajne, za privredni prestup). Naime, sve ovo je teško ostvariti sa kadrom koga čini 45 inspektora za zaštitu životne sredine od zagađivanja, 13 inspektora za integrisanu dozvolu i jedan inspektor za sistemsku podršku integrisanom upravljanju granicama, koji rade u odeljenju za zaštitu životne sredine od zagađivanja sa devet odseka. Ovakva služba za inspecijske poslove ispunjava ključne principe, samo ako je dostupna javnosti. Tako, javnost treba da ima pristup informacijama o aktivnostima inspekcija i uticaju instalacija na životnu sredinu, koje se moraju ustupati proaktivno, a, kasnije, javnost ima pravo da podnese žalbu. Dakle, cela pravna mera zaštite životne sredine od opasnih materija, povezana je spregom između nadležnih inspektorskih organa i javnosti, preko jasnih informacija. U današnje vreme imamo i pojavu komunalne policije, sa istim ciljem.

Pravne mere su, inače, ,,utkane’’ i u mnoge ostale. Na primer, zaštitna odela i maske iz fizičkih mera zaštite moraju, takođe, ispunjavati zahtevane standarde. Naravno, ni to ne osigurava zaštitu od 100 %, ali se rizik povređivanja pri izlaganju opasnim materijama smanjuje na najmanju moguću meru. Fizičke zaštitne mere su, ponekad, neodvojive od fizičko – hemijskih, tj. hemijskih mera zaštite.

Fizičke

U fizičke (mehaničke) mere zaštite spadaju, razumljivo, sve metode za ,,izolaciju’’ opasnih materija, bilo da se radi o zaštitnom skladištenju hazardnog otpada, ili lične zaštite subjekata koji rade sa kriznim materijalima. Samim tim, u fizičke zaštitne mere uvrstićemo specijalizovane kontejnere za opasne materije (i betonsku građu), zaštitne gas-maske, hermetički zaptivene kombinezone i skafandere.

Kontejneri za odlaganje opasnih materija se prave za različite svhe, u zavisnosti od toga za kakav materijal su projektovani (sl. 4.2.1). Isti su konstruisani za medicinski otpad, korišćeno motorno ulje, stare i potrošene akumulatore, pesak, .... O kome god se opasnom otpadu radilo, poželjno je da kontejner u kome se on nalazi bude zaključan i nedostupan nestručnim licima, životinjama i padavinama (sl. 4.2.2).

ekokontejner eurokntejner spremiste za kontejnere sa opasnim materijama
Slika 4.2.1 Eko-kontejner za opasne materije (levo) i ,,Euro’’ kontejner za opasne materije (desno), firme ,,Tehnix’ Slika 4.2.2 Spremište za kontejnere sa opasnim otpadom, firme ,,Tehnix’

 

Ovaj vid zaštite, možda je i najznačajniji, jer je on, odmah posle pravnih sankcija i obaveza, jedina barikada između opasnih supstancija i stanovništva. Fizička zaštita je, takođe, relativno jeftina, a sigurno isplativija od svih drugih mera zaštite, a često i sasvim dovoljna za kompletnu i potpunu zaštitu, pogotovo ako se radi o malim količinama opasnih supstanci i niskih koncentracija i koje se ne stvaraju konstantno, već šaržno (povremeno). Međutim, i tamo gde su neophodni i drugi načini zaštite, a ne primenjuju se, ovakvi kontejneri ,,pod ključem’’ su sasvim dovoljna privremena zaštita, dok ne nastanu uslovi za ostale. To važi i za medicinski otpad. ,,Vrlo je česta pojava i da se infektivni materijal, koji bi inače po zakonu morao da se spaljuje, odlaže na deponiju. U ovom slučaju, vazduh se zagađuje mikrobiološki i što je najopasnije ovu vrstu zagađenja ne možemo uočiti čulima (kao npr. kod hemijskih gde osećamo miris ili vidimo boju dima). Ukoliko dođe do nepovoljnih meteoroloških uslova, ovako zagađen vazduh može dospeti u grad i dovesti do masovne epidemije infektivnih bolesti, a da se često ni ne predpostavlja da je uzrok nepropisno skladištenje medicinskog otpada’’ (Jovanović-Panić, Lj. 2011.). Vidimo da je ova solucija zaštite, sušta suprotnost slikama sa početka rada.

Ipak, opasni otpad se ne pakuje sam od sebe u, za to, predviđena mesta, već to moraju obaviti obučeni ljudi. Bukvalno i metaforički rečeno. Osobe koje rade na tim poslovima odlaganja opasnih sirovina moraju znati sve rizike kojim su ugroženi, ali i imati zaštitnu garderobu. Namerno kažemo garderobu, a ne odelo, mantil ili kombinezon i uniforma, jer je potrebno nositi celokupnu ,,garnituru’’ odeće kako bi se osigurala konkretna zaštita na najvećem mogućem nivou. Naravno, nisu sve opasne materije podjednako opasne, ali to se mora pretpostaviti. Tako se, pri dodiru i kontaktu sa opasnim materijalima moraju nositi odevni predmeti za zaštitu svakog dela tela, posebno. To su odore od nepromočive plastike ili gume, olovne kecelje, panciri, slušalice, naočare, maske, šlemovi, kaljače, rukavice, gumirane čizme debelih, silikonskih đonova. Ovakav ,,autfit’’ mora osigurati, u redu, preventivu od opasnosti koje vrebaju, ali i udobnost, komfor i nesmetanost u radu, što, ponovo, dotiče bezbednost i zaštitu. Ništa ne vredi zamaskirati higijeničara tako da ništa ne vidi ili da ne može da se kreće. Zato, ako situacije nisu previše rizične, najčešće se primenjuju obične zaštitne ,,kabanice’’ od polietilena, slične kesama iz samoposluge (sl. 4.2.3). Uvek su moguće i kombinacije nekoliko fizičkih zaštitnih metoda, ako akcidentni scenario to nalaže. Tad se moraju koristiti ,,vrećasta’’ odela, maske, rukavice i čizme, .... Ovakve režime rada, u velikom broju slučajeva, prati i centralizovani dovod vazduha (kiseonika) što zahteva složeniju logistiku (sl. 4.2.3).

Slika 4.2.3 Zaštitna: odela (s leva na desno), gas-maska za odrasle, od opasnih materija i bebe

 

Gas-maske, smatramo, nije potrebno previše komentarisati obzirom da ih je, skoro, svako video bar jednom u svom životu. Postoje one veće poroznosti, kakve se koriste u građevinarstvu i dr. zanatima, ali i finije, sa porama mikroskopskih veličina koje pružaju aktivnu i primarnu zaštitu od hemijske ili biološke kontaminacije (sl. 4.2.3). Na žalost, nekada su ovakve kontaminacije bile učestalog karaktera, kada su se vodili ratovi i kada se eksperimentisalo sa bojnim otrovima na nedužnom narodu. Niko nije bio totalno zaštićen i bezbedan, sve dok ovakve maske nisu ušle u masovnu proizvodnju i distribuciju širokim narodnim masama, nacijama i narodnostima. To je, pogotovo, bila svakodnevnica Velike Britanije, današnje Engleske, koja je morala proizvoditi zaštitne gas-maskice i odelca za decu, obzirom da je u jednom periodu svoje istorije imala veoma nizak procenat stanovništva, te je morala, na ovakav način, uložiti u njega sva neophodna sredstva (sl. 4.2.3). Ipak, iz ovakvih nedaća mogu se izvući korisne pouke. Tako su slične katastrofe bile inspiracija za umetnike, dizajnere i izumetelje, kao što je to Elena Bodnar, koja je osmislila grudnjak koji se u vanrednim okolnostima transformiše u gas-masku. Ovaj inovativni brushalter (,,Emergency Bra’’), za hitne slučajeve, opisan je kao dvostruka gas-maska i grudnjak bez bretela. To je znači, maska za korisnicu, ali i za njenog partnera, ako je sa njom, ili ako ne, mogu se koristite obe ,,korpe’’ za dodatnu predostrožnost. Inače, za korišćenje izuma potrebno je od jedne do pet sekundi (u svrhe gas-maske), a većina žena ga nosi u svakoj prilici (brushalter). Kreacija je nastala kao odgovor na radioaktivna događanja u Černobilju, ali sve češći povod za njeno korišćenje mogu biti i ekstremisti i teroristički napadi. Inovatorka smatra da bi se, uz pomoć sličnih pronalazaka, moglo izbesti udisanje J-131, koji izaziva radijaciju, u prvim satima nakon topljenja jezgara u nuklearnoj elektrani u, svima, poznatom mestu.

 

Fizičke mere zaštite od opasnih materija obuhvataju i primarno i tercijarno prečišćavanje otpadnih voda. Od primarnih, fizičkih mera prečišćavanja, to su fizičko taloženje i flotacija suspendovanih i emulgovanih polutanata. U fizičkoj, tercijarnoj obradi otpadne vode, pominje se peščana filtracija. Trebalo bi pomenuti i prethodno prečišćavanje, a koje je, u osnovi, fizičko. Ono podrazumeva sita i rešetke, peskolove, mastolove. Nastali mulj se može dehidratisati zgušnjavanjem (gravitaciono, flotaciono) i mehaničkim odvodnjavanjem (vakuumom, centrifugom). Vazduh se isto može čistiti fizičkim metodama, a one su širokog spektra. Plasiraju se kao gravitacione komore, ,,Havardov’’ tip taložne komore, inercijalni impaktorski prečišćivači, cikloni, pakovane kule, centrifugalni vlažni kolektori, ,,Venturi’’ skruberi, filteri.

 

Fizičko-hemijske

 

До сада је постало јасно и разумљиво да су најопасније и најштетније оне опасне материје које су радиоактивне и високорадиоактивне. Уочљиво је и то да није свако и увек изложен њиховом зрачном дејству, те су ово, више, теоретске претње и опасности. Са друге стране, тешки метали су свуда око нас и стално. Њих удишемо, пијемо, једемо, а многи их свесно сорбују у организам (оловне пломбе). Њихове концентрације, односно, наша изложеност њима је законски регулисана, али то нас не дистанцира у потпуности од тешких метала. То нам доказују аналитичке претраге људског пепела у коме су нађени многи најтоксичнији метали, али у дозама које нису ни близу оним које иду у корист мање отровним (сл. 4.3.1). Може се рећи да квалитет надомешћује квантитет, и обрнуто. Поред тешких метала, опасне материје могу бити и зауљене.

Очигледно је да се нешто поводом ове проблематике мора учинити. Делање креће у металопрерађевачкој индустрији, која је највећи емитор тешких метала (алуминијумска шљака), а која применом физичко – хемијских мера заштите (солидификације, витрификације) може ,,инкапсулирати’’ полутанте, и, исте, користити као хидроизолацијски слој у грађевинарству. Рециклирана шљака алуминијума (стакло- керамика), шта више, не мањка ни у погледу естетских категорија (сл. 4.3.2).

Slika 4.3.1 Prosečan sadržaj metala u ljudskom pepelu Slika 4.3.2 Vizuelni prikaz staklo-keramike

 

Da pojasnimo pojmove solidifikacija i vitrifikacija. Solidifikacija je očvršćivanje opasnog otpada peščanim silikatima i cementom, negašenim i gašenim krečom, termoplastičnim materijalima, organskim polimerima, i td. Vitrifikacija je postakljivanje opasnog otpada dodavanjem staklastih materija. Vidimo da fizičko – hemijskih zaštitnih mera ima malo, ali su izuzetno efikasne (čak i za opasna ulja).

Pored njih, pomenućemo i (iz primarnog tretmana, isključivo otpadne vode) ekstrakciju (solventnu) rastvaračima (visoko efektna), evaporaciju (uparavanje), destilaciju, striping (produvavanje, razdvajanje), aeraciju i (iz tercijarne obrade otpadnih voda) membranske separacione procese (reverzna osmoza, ultrafiltracija, hiperfiltracija, mikrofiltracija, nanofiltracija, elektrodijaliza), jonsku izmenu i adsorpciju. Fizičko – hemijska dehidratacija mulja vrši se termičkim kondicioniranjem i sušnim odvodnjavanjem, a stabilizacija spaljivanjem / pirolizom.

 

Hemijske

Hemijske mere se primenjuju na zagađenim vodama i u primarnom postupku i samo ćemo ih navesti. To su neutralizacija, koagulacija sa flokulacijom i taloženjem, hemijska oksidacija i redukcija, hemijska precipitacija (taloženje). Postoje i elektrohemijske primarne mere, kao elektrohemijska oksidacija i redukcija, elektrokoagulacija, elektroflotacija i nekonvencionalni elektrohemijski sistemi. Dehidratacija mulja se može uraditi i hemijskim kondicioniranjem, ali i stabilizovati, hemijski ili kompostiranjem, što ima veze i sa biološkim merama.

 

 

Biološke

U biološke zaštitne mere spadaju mikrobiološke tehnologije (ako se štiti voda, tzv. sekundarni tretman) i metode bioremedijacije sa rekultivacijom (ukoliko štitimo zemljište). Ove tehnike podražavaju prirodne procese autopurifikacije (samoprečišćavanja) životne sredine i zato njih treba preferirati, kada god je to moguće. A to je moguće, uglavnom, posle svih pomenutih mera zaštite, jer su mnoge opasne materije toksične i za najizdržljivije mikroorganizme i biljke. Jednostavno, da je priroda u stanju da celokupno zagađenje sama prečisti, mi, oko toga, ne bismo imali šta da razmišljamo. Zato joj u tome moramo što više pomoći, kako bi efekat prečišćavanja bio što bolji i učinkovitiji. Tu su poseban problem baš teški metali jer mnogi izazivaju letalne efekte mikrobima i flori već sa koncentracijama od 0,1 mg/l (bakar, šestovalentni hrom, kadmijum, ...). Ali ako njih prečistimo nekim drugim metodama, pre bioloških, onda bakterije i bilje može delovati na neke druge opasne komponente, koje je, i inače, teško ukloniti drugim postupcima, osim, bioloških. Nakon ovih postupaka, opasne materije možemo smatrati eliminisanim.

Tako se aerobnim i anaerobnim biohemijskim procesima od strane prokariota uspešno mogu razgraditi organske opasne materije, kao što su ugljovodonici. Poznate su bakterije koje se ,,hrane’’ naftom, a neke su nađene i u kerozinu. Bakterijske mere su takođe značajne, jer se njihovim praktikovanjem može izdvajati biogas, koji je ekološko gorivo. U primeni su procesi aktivnim muljem i kvascem, biofiltri i biolagune (što čini aerobne postupke pročišćavanja) i različiti digestori (za anaerobno čišćenje) u kojima se obavljaju faze rastvaranja ili hidrolize, stvaranja organskih kiselina ili acidogeneze i stvaranja metana ili metanogeneze, zavisno od toga u kojoj se biohemijskoj fazi nalaze bakterijske ćelije. ,,Biološka razgradljivost jednog jedinjenja zavisi od njegove kompatibilnosti sa metabolizmom mikroorganizama’’ (Jovanović-Panić, Lj. 2011.). Posebno je značajno uklanjanje azota nitrifikacijom i denitrifikacijom primenom, istoimenih, nitrifikatornih i denitrifikatornih bakterijskih organizama. Nauka je našla još jedan način ,,eksploatacije’’ mikroorganizama, tačnije, njihovih produkata, a to je primena 2015. 15 Mere zaštite od opasnih materija Grozdanović Stefan njihovih enzima. Neki od primenjivanih enzimskih sistema su ligninaze, hidrolaze, peroksidaze, ..., i njima se mogu ukloniti neki od najvećih zagađivača, pogotovo, organskih, kao što su npr. fenoli! Cela ova ,,tehnika’’ korišćenja monera ,,in situ’’ se naziva landforming. Nakon mikrobioloških operacija nastaje određena količina mulja koji se recurkuliše (najčešće 1/3), a na kraju dehidratiše i stabilizuje, takođe, već pominjanim metodama, ili nekim drugim. Poželjna je i dezinfekcija vode.

Kada govorimo o ,,višim biljkama’’, tu se radi o postupcima remedijacije terena, najčešće, ,,zahvaćenog’’ teškim metalima (što se može kombinovati sa prethodnim biološkim merama zaštite, koje ne prepoznaju ovakav vid zagađenja). Misli se na metalofilne biljne vrste (metalofite) koje se dele na: super- akumulatore, akumulatore, indikatore i biljke koje nakupljaju metale u malim količinama. Ipak ova flora teških metala nije svemoguća. To se posebno uočava kod zagađenja radionuklidima kao jednim od najopasnijih materija. Zato se zagađenje ovakvim opasnim materijalom gradira u tri stepena: visokom, srednjem i niskom, pri čemu se zna gde je korišćenje bioloških mera rekultivacije opravdano, a gde nije. ,,Kod visoke se ne rade nikakve mere na zemljištu, čeka se spontano smanjenje, kod srednje izvode se određene meliorativne mere i biljke se sa takvih površina ne koriste u ishrani ljudi i životinja’’ (Jakovljević, J. 2009.). Kod niske kontaminacije, zemljište se ne podvrgava nikakvim merama sanacije, već se sasvim normalno može koristiti u poljoprivredne svrhe. Međutim, u ovoj priči ne moraju biti korisne samo biljke koje metabolišu teške metale i ostale opasne materije. Ne, tu je koristan svaki biljni organizam koji nam ukaže na prisustvo polutanta u okolini (zemljištu, vodi, pa i vazduhu), preko specifičnih patoloških procesa i pojava. Posebno su karakteristične i intenzivne pege na listovima, hloroza, nekroza, .... ,,Niže biljke’’, pogotovo, lišajevi, mogu poslužiti samo kao biološki indikatori zagađenosti. 

 

 

Zaključak

Eto, dođosmo do kraja, a, opet, smo na samom početku. Osnovni cilj je bio da se uvidi što veći broj opasnih materija, i da se stekne predstava, kako se one uklanjaju.

Opasne materije nas okružuju gde god bili i u svako vreme. Može se odgovorno tvrditi da niko nije pošteđen, ali je, takođe, činjenica i da najveće opasnosti nastaju u industrijama, pri proizvodnji, pakovanju, transportu, upotrebi (korišćenju), skladištenju i uklanjanju opasnog otpada. To su gasovi (para, dim, magla), nagrizajuće, otrovne i iritirajuće tečnosti i praškovi hemikalija i, često, alergeni.

Kako će opasne materije delovati na nečije zdravlje, zavisi od nekoliko faktora: fizičko – hemijskih svojstava, koncentracije i dužine izlaganja, tempa disanja (težine rada), sredstava lične zaštite, opšteg stanja organizma. Kako se ovi faktori ne bi ,,prekoračili’’, za mnoge opasne materije su utvrđene maksimalne dozvoljene vrednosti (MDK) i kratkotrajne granične vrednosti. Ipak neke opasne materije, kao što su one kancerogene, nemaju utvrđene svoje MDK vrednosti, jer i najmanja doza, može izazvati tumor, ili, već postojeći, maligno transformisati.

Ako i dođe do kontaminacije opasnim materijama, posledice mogu biti akutne i hronične prirode. Ipak, posledice je najbolje sprečiti i izbeći, što se postiže preduzimanjem zaštitnih mera i identifikacijom hemijskih materija. Preventivne mere zaštite su podeljene isto kao i vrste opasnih materija. Fizičke mere najbolje deluje na ,,fizičke’’ polutante, fizičko – hemijske na istoimene, hemijske na te, biološke na biorazgradljive opasne materije, a pravne mere zaštite obuhvataju sve ostale. U svetu se daleko doguralo sa zaštitnim merama, što je, na neki način, iskupljenje za nastalo zagađenje usled ubrzanog i ekspanzivnog tehnološkog razvoja, u korist zemalja Evrope i ostatka planete. Kod nas je stanje znatno lošije, ali je kod nas i manje zagađenje opasnim materijalima, kada se uzme u obzir veličina i razvijenost države i broj stanovnika. Ipak, nesreće su se dešavale, i to ne tako davno (tab. 5.0.1). 

 

 

 

Iako su opasne materije, prevashodno, vezane za industrijska postrojenja, one se mogu naći u gradskim deponijama čvrstog otpada. Dodatna opasnost je što su često deponije neuređene, a nekada se nalaze pored oranica. U njima dominira mineralni otpad, ali i organski, pa i medicinski, što, sve zajedno, predstavlja zagađujuće materije u vidu nutrijenata koje mogu napraviti problem u vodotocima gde izazivaju zabarivanje (eutrofikaciju, eutrofizaciju), ali i uništenje prinosa u agraru, zbog izuzetno velikih koncentracija azotnih i fosfornih jedinjenja, čime se postiže efekat pesticida. ,,Korist ispoljava samo ruderalna (nitrifilna) vegetacija koja opkoljava otpad koji se, bukvalno, nalazi između njiva’’ (Grozdanović, S. 2011.).

Često je tako priroda prepuštena sama sebi, a pri tome se i ne misli o mogućim posledicama koje se neposredno tiču nas samih. Najrealnija samokritika se sastoji u tome da smo celokupno nastalo zagađenje stvorili samo mi i niko više sem nas. Ali, jedino ko je sposoban da zagađenje ukloni, opet smo mi. Narodna poslovica veli: ,,bolje sprečiti nego lečiti’’, a mi ćemo to malo modifikovati u tvrdnju da se treba nadati najboljem, ali moramo biti spremni na najgore. A to najgore je pred nama, i očekuje nas vrlo brzo ako se ne promenimo. Međutim, promene moraju nastati odmah, u našem vremenu, jer je sutra - već kasno! Mislimo o tome, jer je vremena sve manje.

2002. TE Nikola Tesla Obrenovac Aerozagađenje izazvano je raznošenjem pepela tokom nepravilnog funkcionisanja deponije pepela
2002. Želežnik Ivo Lola Ribar - livnica, požar u trafo stanici
2002. TE Kostolac Izlivanje veće količine pepela sa deponije u vodotok
2004. Rakovica Požar u skladištu starih guma
2004. TE Nikola Tesla Obrenova Izlivanje 200-300 litara 5-procentnog rastvora HF i HCl u teroelektani tokom radova na rekonstrukciji i čišćenju kotla i sistema bloka B.
2006. Prva Iskra Barič Eksplozija u delu namenske proizvodnje (3 poginula radnika).
2008. Galenika - fitofarmacija Eksplozija pet buradi sa dimetanoatom (40 povređenih).
2008. Pančevo- fabrika skroba Eksplozija filtera za sušenje
2008. Leštane- fabrika za proizvodnju raketnih goriva Eksplozija smese za punjenje raketa - 3 povređena radnika
2008. Viskoza - Loznica Požar koji je izazvao nekoliko puta povećanu koncentraciju CO2
2008. Trajal - Loznica Požar u namenskoj proizvodnji - povređeno 7 radnika
2009. BIP - Beograd Iscurela sona kiselina iz tanke zapremine 25 tona.
2009. Prvi Partizan - Uzice U fabrici oružja eksplozija - 7 poginulih
2009. Zastva - Kragujevac Požar u delu montaže

 


Literatura

 

Grozdanović, S. (2011), Zagađenje zahteva rešenje – Zbornik radova Visoke tehničke škole Požarevac 1-2/2011, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Đorđević-Miloradović, J. (2001.), Osnove ekologije – autorizovana skripta, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Đorđević-Miloradović, J. (2010.), Osnove ekologije – praktikum za vežbe, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Jakovljević, B. (2010.), Zaštita agroekosistema, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Jakovljević, J., (2009.), Zagađenje i zaštita zemljišta, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Janković, G. (2009.), Hemijski praktikum, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Jovanović, Đ. i Živković, T. (2009.), Pregled zakona iz oblasti zaštite životne sredine u Republici Srbiji – Savetovanje: Metodologija izrade lokalnog ekološkog akcionog plana grada Požarevca – Zbornik radova, Narodna tehnika Požarevac, Požarevac

Jovanović-Panić, Lj. (2011.), Zagađenje, zaštita i kvalitet voda, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Milenković, D. (2006.), Zbirka propisa iz oblasti zaštite životne sredine, Službeni glasnik, Beograd

Ratajac, R. i saradnici, (2008.), Ekologija i zaštita životne sredine, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd

Stanisavljević, M. P. (2008.), Procesi u životnoj sredini i upravljanje, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Stanisavljević, M. P. (2010.), Tehnologije prerade otpadnih voda i industrijskog opasnog otpada, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac

Fićović, Ž. (2007.), Ispit vožnje za desetku, Živorad Fićović, Beograd

Jakovljević, J. (2009.), Zagađivanje zemljišta teškim metalima

http://approvedgasmasks.com/mask-gas.htm http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2009&mm=02&dd=28&nav_category=16&na v_id=347480

http://www.dodirnime.com/zanimljivosti/napravili-grudnjak-koji-se-transformise-u-gas- masku/

http://www.ekoplan.gov.rs/src/Pocelo-izmestanje-ugljen-disulfida-iz-fabrike-Viskoza-u- Loznici--881-c29-content.htm

http://www.makingthemodernworld.org.uk/everyday_life/img/IM.0769_zl.jpg

http://www.safety.com.hr/index.php?main_page=index&cPath=6_71

http://www.tehnixbeo.rs/asortiman.php?tmpl=gall_eko_kontejneri

https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:N6FN90gFZ0IJ:xa.yimg.com/kq/groups/1184 6369/719102074/name/ekologija%2Bi%2Bzastita%2Bzivotne%2Bsredine.doc+ekolo gija+i+zastita+zivotne+sredine%2Bdoc&hl=bs&gl=rs&pid=bl&srcid=ADGEESgwyk s3Di1K87ZghFGoIXey2FzNw7HjCERByKzHa0e7ypgWtOHkDkWNVP3NafNeRLL n5QcYC6v6WRSZkqnpWPeBnTw- gVqS_dSe24ZuPVJpsp0aJeM96lzne96Sm2DifD6fwj6k&sig=AHIEtbQal26-DF- B_58Vw7ljJF0qH2dURQ


Autor: Stefan Grozdanović