Pratite nas na facebook-u

android aplikacija
trazim posao
Preporučujemo

Sajt za nastavnike biologije Biologija za osnovce Božanstvena biologija
Violetina biologija
Riznica znanja
Volim biologiju
Ekoblogomanija

graficki dizajn

 

 

Urinarni sistem

Kod kičmenjaka su ekskretorni organi anatomski i funkcionalno povezani sa polnim organima pa je ovaj sistem organa označen kao urogenitalni. Veza se sastoji u tome što se polni elementi izvode ekskretornim odvodima.

      Bubrezi imaju presudnu ulogu kada je reč o filtriranju, čišćenju i balansiranju krvi i ostalih tečnosti. Oni nas osobađaju od otrovnih otpadnih materija i sprečavaju da nam se telo nadima kao balon ispunjen vodom.

     Neprestani dotok vode je neophodan za život. Zbog toga, da bismo zadovoljili ovu neprestanu potrebu, mi svakog dana unosimo vodu putem pića ili putem hrane. Takođe je značajno i da se telo oslobađa viška vode. Ono to čini proizvodeći urin, rastvor vode i otpadnih materija koji se stvara u bubrezima.


Ekskretorni organi (organi za izlučivanje)




urinarni sistem Uloga ovih organa je izlučivanje azotnih produkata razmene materija kao i regulisanja količine tečnosti, soli i drugih materija u organizmu. Vrlo su značajni za održavanje stalnog sastava krvi (homeostaza).

     Iako spolja izgledamo prilično čvrsto, unutra smo preplavljeni tečnostima. Skoro dve trećine telesne težine je voda, polovina od toga je voda unutar ćelija, a ostatak se meša sa prirodnim telesnim solima i pere sve ćelije. Ako ćelija ima previše soli oko sebe, one se naboraju i skupe. Ako je soli premalo, one će se naduti i pući. Zbog toga je nužno da tečnost za ispiranje bude tačno odgovarajuće koncentracije.

     Ćelije se oštećuju i zbog amonijaka, jednog od otpadnih proizvoda, koji se stvara kada one razlažu proteine da bi se dobila energija. Manje od jednog hiljaditog dela amonijaka može da ubije čoveka. Amonijak se u jetri pretvara u drugu manje otrovnu materiju, ureu. Urea je isto smrtonosna ako se nagomila. Bubrezi uklanjaju ureu iz krvi. Istovremeno, bubrezi kontrolišu kiselost telesnih tečnosti kako bi ćelije mogle optimalno da funkcionišu, oni takode regulišu i ukupnu količinu telesnih tečnosti.

     Kod kičmenjaka se javljaju tri tipa bubrega koji se smenjuju tokom embrionalnog razvića. Kod nižih se javljaju dve generacije bubrega, a kod viših kičmenjaka tri generacije:

  • pronefros
  • mezonefros
  • metanefros



Pronefros



Ovaj tip bubrega se javlja kod kolousta, larvi riba i larvi vodozemaca, dok kod ostalih kičmenjaka funkcioniše samo na stupnju embriona. Sastoji se od dva niza kanalića. Ovi kanalići na jednom kraju imaju levkasti otvor (nefrostom) kojim su u vezi sa celomom, a drugim krajem se izlivaju u zajednički odvod. Veza sa krvnim sistemom ostvarena je tako što se nefrostom nalazi u blizini spleta krvnih sudova (spoljašnji glomerul) koji naležu na zid celoma. Svaki niz kanalića se uliva u sopstveni odvod, a zatim se ta dva odvoda izlivaju u zadnje crevo.

Mezonefros



Održava se na odraslom stanju kod riba i vodozemaca. Kod ovog tipa se gubi veza sa celomom tako što iščezava nefrostom. Na zidu kanalića se javlja ispupčenje u vidu dvoslojnog pehara (Boumanova čahura) koje obuhvata splet kapilara (unutrašnji glomerul). Boumanova čahura i glomerul grade bubrežno telašce. Koriste se isti odvodni kanali kao kod pronefrosa, samo što se kod mezonefrosa oni nazivaju Volfovi kanali .

Metanefros



Funkcioniše kod gmizavaca, ptica i sisara na odraslom stupnju, dok se na stupnju embriona kod njih javljaju pronefros i mezonefros. Međutim, u muškom polu se deo mezonefrosa zadržava kao pasemenik. Kanalići metanefrosa sastoje se iz:
  • bubrežnog telašca (glomerul obavijen Boumanovom čahurom);
  • prednji izuvijani deo;
  • Henlejeva petlja koja se sastoji od silazne i uzlazne grane;
  • zadnji izuvijani deo koji se nastavlja u odvodni deo.
bubreg Odvodni delovi se izlivaju u bubrežnu karlicu.

Kod čoveka, dva bubrega su smeštena u zadnjem delu abdomena, iza želudca i jetre, po jedan sa svake strane kičme, ušuškana u najniža rebra. (Levi bubreg je obično malo viši od desnog.) Svaki bubreg je dugačak oko 10 cm, 6 cm širok i težak oko 150 g. On je spojen sa glavnim sistemom krvi pomoću velike bubrežne arterije koja ga snabdeva krvlju i bubrežnom venom koja odvodi filtriranu i očišćenu krv. Ova dva organa prime jednu petinu ukupne količine krvi koju srce ispumpa - 1200 ml svakog minuta. Bubreg sisara se sastoji iz kore (spoljašnji deo) i srži. U kori leže bubrežna telašca i prednji izuvijani deo kanalića, a u srži su smešteni ostali delovi kanalića. Od bubrega polaze novi kanali – ureteri i oba se ulivaju u mokraćnu bešiku kod sisara, a kod gmizavaca i ptica u kloaku. Od mokraćne bešike polazi odvod – uretra.


Urin i bešika



mokraćna bešika

     Urin se prilično razlikuje od drugog telsnog otpada - fekalija. One su ostaci procesa probave - stara hrana i drugi otpadi. One stižu do kraja probavne cevi, creva, gde se čuvaju neko vreme, a potom bivaju izbačeni napolje.

     Urin se dobija filtriranjem krvi. Dok krv cirkuliše po telu, ona kupi višak vode i otpadne hemikalije. Kada krv proteče kroz dva bubrega, oni uklone višak vode i otpadne hemikalije da bi se stvorio urin. Ljudsko telo proizvede 1 - 1.5 l urina svakog dana.

     Urin se proizvodi gotovo neprestano, iako mnogo sporije noću nego danju. On curi niz mokraćne kanale, tanke mišićne cevi, duge oko 25 cm. Iz svakog bubrega vodi po jedan mikraćni kanal (ureter) i prenosi urin u rastegljivu kesu u donjem abdomenu, koja se naziva mokraćna bešika. Ona može da primi 700 ml i više urina. Ali kada se napuni do pola, senzori za rastezanje u njenom zidu traže da se isprazni putem uriniranja! Mišići oko mokraćnog kanala se opuštaju, a drugi mišići u zidu bešike se stežu. Urin se istisne i ističe napolje.


Više znoja, manje urina



      Bubrezi ne filtriraju jednake količine otpadnih materija svakog dana. Oni odgovaraju na promenjive potrebe tela. Na primer, kada je vreme vruće, telo nastoji da gubi više vode u obliku znoja. To bi moglo da dovede do nedostatka vode u telu. Da bi se to sprečilo, bubrezi reapsorbuju više vode nego obično iz tečnosti u tubulima. Zbog toga imamo manje urina, a on je koncentrovaniji i tamniji.


Ravnoteža



      Zamislite da trčite naokolo po vrelom danu. Počinjete da se znojite, što znači da gubite vodu iz tela. Nivo vode u telu, pa tako i u krvi, opada. Dok krv cirkuliše kroz mozak aktiviraju se specijalni senzori nazvani osmoreceptori, smešteni u hipotalamusu u korenu mozga.

     Oni šalju nervne poruke ka jednom organu veličine zrna graška, hipofizi, tačno ispod mozga. Stimulišu je da oslobađa, ADH (antidiuretski hormon). On juri u krv i prenosi se do bubrega. U bubrezima ADH utiče na unutrašnjost distalnih tubula i čašica. To ih čini propustljivijima, što znači da voda kroz njih može lakše da prolazi.


Uređaj za filtraciju



     U bubrezima, bubrežna arterija se više puta deli na sve manje i manje ogranke. Na kraju se ogranci dele u odvojene setove mikroskopskih kapilara. U njima počinje filtriranje. Svaki set kapilara se spaja u klupko nazvano glomerul (od latinske reči koja znači "kuglica"). U glomerulu s zidovi kapilara ispresecani sićušnim porama koje su toliko male da se ponašaju kao minijaturni filteri. Oni zadržavaju velike stvari, kao što su crvena i bela krvna zrnca, ali propuštaju manje materije.

     Voda, telesne soli i druge hemikalije, uključujući i vitamine, glukoza (telesni šećer) i urea, cure iz krvi u kapilare, kroz sićušne pore u zidove kapilara. Oni ulaze u jednu kesu u obliku šolje koja je omotana oko kapilarnog čvora.

     Svaki kapilarni čvor i njegova kapsula se nalaze u spoljašnjem delu bubrega, koji se naziva kora. Kapsula ima jednu cev koja je mikroskopski tanka, ali je duga oko 30 cm i izlazi iz nje. Ona se naziva uvijeni tubul. Ona vodi do unutrašnjeg sloja ili medule (srži) bubrega, pravi polukružni okret i vraća se u koru.




Literatura

- Džekson, Tom: Svetska enciklopedija životinja, MUN, Zemun, 2007
- Šorić, Vitko: Morfologija i sistematika hordata, Kragujevac: Univerzitet, Prirodno-matematički fakultet, 2002
- Stanković, Siniša: Uporedna anatomija kičmenjaka, Beograd: Naučna knjiga, 1950
- Stanković, Siniša: Ekologija životinja, Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, 1961
- Đorović Ana, Kalezić, M: Morfologija hordata. Biološki fakultet, Beograd
- Kalezić,M: Osnovi morfologije kičmenjaka, ZUNS, Beograd, 2001
- Ratajac, Ružica: Zoologija za studente Poljoprivrednog fakulteta, PMF u Novom Sadu i MP Stylos Novi Sad, 1995
- www.bionet-skola.com